|
Vstop v ta individualizirani kozmos ni lahek, morda sploh ni vsakomur mogoč. In še manj je dovoljeno, da bi se ondi motali Le kdo bi si upal uporabiti ta motiv drugod, ne da bi se izpostavil posmehu, da ni nič drugega kot STATI NA TLEH IN SEGATI ZA OBLAKI Posnemovalec Ludwiga Aloisa Ferdinanda Köchla ne bo imel lahkega dela, ko se bo lotil seznama zbranih del arhitekta Marka Mušiča. Še težje uresničljiv je poskus, kako izrisati njegov ustvarjalni profil, da ne bo le senčna silhueta. Umetniku, o kakršnem govorim, se moramo bližati sproščeno, brez predsodkov in hkrati, ker ima format, ki mu to nedvomno gre, s skrajno spoštljivostjo. So dela in osebnosti, ki so vir tako trajne inspiracije, da obvlada miselni in čustveni horizont ter seže včasih celo do nezavednega. Njihovo snovanje je hkrati povsem pregledno in docela skrivnostno. Prevzame nas na mah, toda bogastvo vznemirljivih asociacij, ki jih vzpobuja, je izjemno in marsikomu najbrž komaj doumljivo. Mušičev titanski oeuvre uteleša kozmos oblik, ki priča, kakor vsak enkratni umetnostni dosežek, tudi o osebnosti umetnika, ki ga ustvari. Arhitekt je izjemno občutljiv seizmograf, ki zaznava tektonske premike v nedostopnih globinah sveta in družbe, predvsem pa samega sebe. Biti mora izrazit individualist, zvest samo sam sebi: zvest zavesti o poklicu in poslanstvu. Ko se odloči, da si naloži strašno breme svobode, če hoče doseči oni svetli cilj, ki mu ga določata neizrekljivo in nedoumljivo, ni več vrnitve v normalnost ... med mušice enodnevnice. Umika se lahko le v tisto, kar je zdaj, ko hrumi krog in krog strahovit trušč, najteže dosegljivo: v samoto, ki ni osamljenost, saj je tako obogatena z domišljijo, ki izumlja nove in nove različice sestavov, da ne more voditi v potrtost ali celo v pobitost. V izolaciji, ki je prostovoljna, pa postaja dvojni mojster: mojster kompozicije in njene konkretizacije. Vstop v ta individualizirani kozmos ni lahek, morda sploh ni vsakomur mogoč. In še manj je dovoljeno, da bi se ondi motali filistri in barbari. Bližati se mu moramo brez puhlih predsodkov, brez nadute šolske ali stanovske modrosti, ki ne ve za nič drugega kot za lanskoletni trend (ki letos žal že ni več v modi). Ni mu mogoče nalepiti nikakršne klasifikatorske etikete. Je metulj iz daljnih krajev, čudovit in eksotičen, ki se ga nikakor ne da preparirati, natakniti na buciko in razstaviti v sterilni kritiški vitrini. Ni ne predmoderen ne postmoderen, temveč za vse čase, žlahtno vekovit: prof. dr. Fedja Košir Kolašin, Lovčen Od človeškega k onstrančloveškemu, Arhitekt Marko Mušič Poglavje Nagovor arhitekturne gmote Marko Mušič Potepuh Jabr Ibn Akšani kupi od kmeta kravo. Na kraju, nedolžnem od vsakega zvoka ga krava z rogom ubije. Njegova smrt je bila lahka in hitra; zdelo se je, da spi. Pod njim se je pojavila senca, ki je pričakala njegovo telo. Za potepuhom je ostala lutnja iz oklepa bele kornjače. Istega dne je glasbilo oživelo, se spremenilo v žival in odplulo. Levtarji verjamejo, da se bo Jabir Ibn Akšani vrnil na svet in da bo njegova kornjača postala bela lutnja, ki bo zamenjala njegovo senco. Milorad Pavić je svojega junaka iz davnine pokopal ob Neretvi, jaz pa sem v enem mušičevskem sakralnem prostoru 1985. leta odsanjal to pripoved, ki sem jo po snu postavil v njegov fundamentalni kontrapunkt imaginarnega in realnega. Takrat sem dojel, da je mogoče arhitekturo sprejeti kot dvozvočje, kot tekoči, fluidni prostor v katerem bi bile sanje budnosti in v katerem bi se po vsakem življenju dogajalo življenje. A tista lutnja in tista kornjača kot simbola prenašata zgodovino, bolje rečeno preteklost v sedanjost. Ko se ukvarja z monumentom v arhitekturnih okvirih Mušič z isto logiko pretaka resničnost v fluidno tkanje kamna in stekla in verjame, da bo nekega dne oživela in pred očmi nekega novega sveta puščala sled za nami. Mušič noče biti risar, ki za mizo hladnokrvno in preračunljivo neznanemu odreja življenje. Želi si, da bi njegovi družbeni in privatni centri kulture v Kolašinu, Bosanskem Šamcu ali Skopju stimulirali in inicirali prostore onkraj vseh omejitev, ki si jih na žalost človek postavlja sam. Da bi se izognil nesmislom, ki jih s seboj prinaša samozadovoljna in samovpadljiva arhitektura, je Mušič naklonjen provokacijam, odpiranju zastrtih prostorov in kotov brez sence. Kot bi se zavedal, da življenje samo ustvarja svoje naravne okvire in da je z arhitekturo nemogoče krotiti zvoke, barve in svetlobo okrog nas in brez nas. Mušičeve sanje so žive tudi zato, ker je njihovo ogrodje granitno. ne beži in kadar sanja. Ivica Mlađenović 11 izjemnih arhitektov Jugoslavije Poglavje Marko Mušič |
|
Entering this individualized universe is by no means easy; it might even not prove possible for all. This is no place for Who would dare to use this solution elsewhere? If someone did he would certainly be the target of ridicule and accusations that he is STANDING ON THE GROUND AND REACHING FOR THE SKY A random imitator of Ludwig Alois Ferdinand Köchel would find it hard to cope with the long list of works created by the architect Marko Mušič. It would be an even more formidable task to outline Mušič' creative profile withouth reducing it to a vague silhouette. He is the type of artist who needs to be approached in a relaxed manner, without prejudices and with all the respect he deserves. Certain works and personalities present a source of lasting inspiration that transcends the horizons of thought and emotion and reach the far and vague border of the subconscious. Such formations are transparent and mysterious at the same time. One is capable of perceiving them instantly; however, they incorporate a bounty of stimulating afterthoughts so vast and exceptional that most will find it almost incomprehensible at a glance. Mušič' titanic oeuvre embodies an entire cosmos of forms that are witness to the personality of the artist who created them (similar to any unique artistic achievement). The architect is an extremely sensitive seismograph who feels the tectonic movements in the inaccessible depths of the world, society and especially his own soul. He has to be an extreme individualist, true only to himself: true to the belief in his profession and his mission. Once he decides to accept the great burden of freedom it is impossible to return to normality - to be one within the crowd - if he wishes to achieve the bright goal defined by the unutterable and the inconceivable. He can merely withdraw in something, which is now, in the period of omnipresent ghastly noise, almost unachieveable: into solitude, which can never be reduced to mere loneliness, for he has such a rich and vast imagination that enables him to constantly create new versions and combinations of forms, and will thus never become depression or gloom. In his voluntary isolation he becomes a double master: a master of composition and a master of concretisation. Entering this individualised universe is by no means easy; it might even not prove possible for all. This is no place for philistines and barbarians to linger. We have to penetrate it without the irrational intolerance of the arrogant professional prejudices that are not aware of anything else but the trends of yesteryear (which have unfortunately gone out of style). It cannot be labelled or classified. It is like a fascinatingly exotic butterfly from Wonderland and as such it cannot be exhibited as a mummified object in a sterile glass cabinet. It is not pre-modern or postmodern. It is one for all times, stunningly eternal: prof. dr. Fedja Košir Kolašin, Lovčen, From Human to Trans-human, Architect Marko Mušič Chapter The Meaning of Mass Marko Mušič Jabir Ibn Akšani, the wanderng minstrel, buys a cow from a peasant. On reaching a place virgin to all noise, the cow gores him to death. A terrible death, but it comes fast and easy, and the vagabond looks to be sleeping peacefully. A shadow appears underneath him to receive his body. Jabir Ibn Akšani leaves behind his "def", a lute-like instrument, strung on a white tortoise shell. And the def, on that very same day, comes alive and swims off. Minstrels believe even today that Jabir Ibn Akšani will return to the world one day and the tortoise will again become a white def and replace his shadow. Milorad Pavić buried the hero of his tale on the banks of the Neretva. And when, nearby, in the very last days of 1985 I visited a church building designed by Marko Mušič, the tale of the wandering minstrel overcame me like a dream. Returning from the dream, I saw the story in a basically contrapuntal context of imagination and reality. I understood then that architecture may also be construed as a two-part flow in space, where the dream crosses into consciousness and where the life after life is lived. And both the def and the tortoise are, symbolically, vehicles of history, carriers of the past into the present. This same logic underlies the monuments Mušič frames in architecture. He pours our present into a fluid fabric of stone and glass, believing that one day it will come alive to the eyes of some new world, carrying a trace of ourselves. Mušič does not want to be a draftsman who coldly and calculatedly sits down at his work table and decides the life of some unknown. He wants his centers of culture, public and personal culture, in Kolašin, Bosanski Šamac or Skopje to stimulate and initiate space beyond all the barriers raised, unfortunately, by man. Provocations are his defense against the absurdities worked by self-satisfied and narcissistic architecture and likes to open somewhat disjointed spaces and shadowlees corners. He seems aware that life itself creates its own natural frameworks and that architecture cannot be used to tame the sounds, colors and light around us, and without us. Mušič's dreams are alive also because he drapes them on granite. escape reality even in his dreams. Ivica Mlađenović 11 outstanding yugoslav architects Chapter Marko Mušič |
|
Ulazak u taj individualizovan kosmos nije lak, možda čak nije svakome moguć. Još manje je dozvoljeno da bi se ondje motali Ko bi se usudio da upotrijebi takav motiv gdje drugje, a da se ne izloži podsmijehu, da ne ispadne samo STAJATI NA ZEMLJI I STREMITI KA OBLACIMA Imitator Ludwig-a Alois-a Ferdinand-a Kochel-a neće imati lak zadatak kada se prihvati spiska sabranih djela arhitekte Marka Mušiča. Još teže je realizovati pokušaj u kojem bi se iscrtao njegov kreativni profil a da ne bi ispao sjenovita silueta. Umjetniku o kojem govorim moramo se približiti opušteno, bez predrasuda. A ujedno, pošto je takvog formata da mu to pripada, i s krajnjim poštovanjem. Postoje djela i ličnosti koja su izvor takve inspiracije da savladuju ne samo misaoni i emotivni horizont no sežu povremeno i do nesvjesnog. Njihovi koncepti i kompozicije su ujedno potpuno pregledni i sasvim tajanstveni. Preuzimaju nas u trenutku, mada je bogatstvo uznemirujućih asocijacija koje pobuđuju izuzetno i mnogima najvjerovatnije jedva dokučivo. Mušičev titanski oeuvre utjelotvoruje kosmos oblika koji svjedoči, kao i svako jedinstveno umjetničko dostignuće, i o ličnosti umjetnika, koji ga je stvorio. Arhitekta je izuzetno osjetljiv seizmograf koji osjeća tektonska pomjeranja u nedostupnim duhinama svijeta i društva, a prije sve ga u samom sebi. Mora biti izraziti individualista, vjeran samom sebi: vjeran svijesti o svom poslanstvu i profesiji. Kada odluči da se optereti strašnim bremenom slobode, ako hoće doseći onaj svijetli cilj koji mu određuje neizrečeno i nedoumljivo, nema više vraćanja u normalnost ... među vrijednosti kratkog daha. Može se povući samo u to što je sada, zbog neizdržive buke oko njega, najteže dosegljivo: u samoću koja nije usamljenost jer je obogaćena maštom, koja pronalazi nove i nove varijante kompozicije, tako da ne može voditi u snuždenost ili čak u potištenost. U izolaciji koja je dobrovoljna postaje dvostruki majstor: majstor kompozicije i njene konkretizacije. Ulazak u taj individualizovan kosmos nije lak, možda čak nije svakome moguć. Još manje je dozvoljeno da bi se ondje motali licemjeri i divljaci. Moramo mu se približiti bez šupljih predrasuda, bez nadute školske ili cehovske mudrosti, koja ne zna ni za šta drugo osim za prošlogodišnji trend (koji nažalost ove godine nije moderan). Nikakve klasifikatorske etikete nije mu moguće zalijepiti. To je leptir iz dalekih krajeva, divan i egzotičan, koji se ne može preparirati, nabosti na čiodu i izložiti u sterilnoj vitrini kritičara. Nije predmoderan, nije postmoderan, već je za sva vremena, najozbiljnije perennis. prof. dr. Fedja Košir Kolašin, Lovćen Od ljudskog ka izvanljudskom, Arhitekta Marko Mušič Poglavje Poruka arhitektonske mase Marko Mušič Lutalica Jabir Ibn Akšani kupuje od seljaka kravu. Na mestu nevinom od svakog zvuka krava rogom ubija lutalicu. Smrt mu je bila laka i brza, izgledao je kao da spava. Pod njim se pojavljuje senka da bi dočekala njegovo telo. Za lutalicom je ostao def od oklopa bele kornjače. Istog dana def oživi, pretvori se u životinju i otpolovi. Leutari veruju da će se Jabir Ibn Akašani vratiti na svet i da će njegova kornjača postati beli leut koji će mu zameniti senku. Blizu Neretve Milorad Pavić je sahranio svog junaka iz prošlosti, a ja sam u jednom mušičevskom sakralnom prostoru, na samom kraju 1985. godine, odsanjao ovu priču smestivši je, posle sna, u njegov fundamentali kontrapunkt imaginarnog i realnog. Shvatih tada da je i arhitekturu moguće prihvatit kao dvozvučje, kao tekući prostor u kome bi san bio java, u kome bi se događao život posle svakog života. A onaj def i ona kornjača, poput simbola, prenose istoriju, bolje reći prošlost, u sadašnjost. Istom logikom, baveći se monumentom u arhitektonskim okvirima, Mušič pretače zbilju u fluidno tkanje kamena i stakla, verujući da će jednog dana ona oživeti pred nekim novim svetom ostavljajući trag o nama. Mušič ne želi, da bude crtač koji hladnokrvno i sa predumišljanjem, za stolom, određuje život nepoznatom. Hteo bi da njegovi društveni i privatni centri kulture u Kolašinu, Bosanskom Šamcu ili Skoplju, podstaknu i pokrenu prostore van svih barijera koje, na nesreću, čovek sam sebi postavlja. Da bi izbegao apsurde koje sa sobom nosi samozadovoljna i samodopadljiva arhitektura, Mušič je sklon provokacijama, otvaranjima pomalo iščašenih prostora i uglova bez senke. Kao da je svesan da život sam stvara svoje prirodne okvire i da je nemoguće arhitekturom krotiti zvuke, boje i svetlost, oko nas i bez nas. Mušičevi snovi su živi i zato što je njihov kostur granitan. realnosti i kad sanja. Ivica Mlađenović 11 istaknutih arhitekata Jugoslavije Poglavje Marko Mušič |