|
Od človeškega k onstrančloveškemu / From Human to Trans-Human / Od ljudskog ka izvanljudskom Iz poglavja Arhitektura za človeka / From the chapter Architecture for Man / U poglavlju Arhitektura za čovjeka ...Ta tako bogat likovni sestav živi kot sam sebi zadosten svet: in vendar je postavljen predvsem za človeka. Glejte, kako dobro se na fotografskih posnetkih sklada z abstraktno geometričnimi gmotami živo človeško telo, otroci na kolesih, celo avtomobilska pločevina. Arhitekt sam označuje svojo stvaritev z lakonskim motom: stati na tleh in segati za oblaki. Velika misel, velika skromnost. Marko Mušič sega visoko nad oblake, kot sila redki velikani: per riveder le stelle... ...This rich assemblage, full of different meanings, operates as a self-sufficient universe; and yet it is primarily a place for humans. See how well the people, children on bicycles, even the cars, fit the abstract geometry of architecture in the photographs. The architect marks his creation with the Laconic motto: standing on the ground and reaching for the sky. An immense thought, expressed with immense modesty. Marko Mušič reaches far into the sky, like only rare giants of art can: per riveder le stelle. ... ...Taj tako bogat likovni sastav živi kao samom sebi dovoljan svijet. No nikad ne smijemo izgubiti iz vida da je ipak prije svega postavljen za čovjeka. Pogledajte kako dobro se na fotografskim snimcima sa geometrijskim masama slaže živo ljudsko tijelo, djeca na biciklima, čak i automobilski lim. Svoje ostvarenje arhitekta označava lakonskim motom: Stajati na zemlji i stremiti ka oblacima. Velika misao, velika skromnost. Marko Mušič seže visoko iznad oblaka kao jako rijetki velikani: per riveder le stelle... Iz poglavja Advocatus Diaboli / From the chapter Advocatus Diaboli / U poglavlju Advocatus Diaboli ...Kolašinski spomendom so arhitekturni kritiki razčlenili že mnogokrat, izraženo matematično: n plus enkrat. Lovčen se standardni analitični obravnavi izmika, pisci o arhitekturi se mu, kot kaže, raje ognejo, kakor da bi ga poskušali predstaviti. Zakaj? Zdi se mi, da jim je nekaj izmuzljivega. Tu ni ničesar, o čemer bi se dalo razmišljati klišejsko, z uveljavljenimi prijemi. Nič ni ne tradicionalno ne konvencionalno. Ni ne standardno dinamične strehe ne dramatično artikulirane fasade. Še tloris kot čisto grafična abstrakcija je nekaj diabolično deformiranega. Razčlenjen je podoben nevarni taranteli, ki čepi na grebenu, skrita pod kamnom: krčevito prisesana k tlom izteza svoje pajkovske okončine, da lahko kljubuje viharjem, ki češejo negostoljubno visokogorje. Kaj naj reče o tem in takem oblikovanju njegov zagovornik?... ...The Kolašin Memorial and Cultural Centre was analysed by critics on countless occasions, or as a mathematician would say: n times plus one. So far, the restaurant on Lovčen has evaded a similar treatment; it seems that the writers on architecture prefer to avoid it, rather than present it. Why? It seems that they consider it to be slightly evasive. There is nothing that can be described with a cliche, i.e. with established approaches. There is nothing neither tradition al nor conventional. There is neither a dynamically designed roof nor a dramatically articulated facade. Even the ground plan as a pure graphic abstraction is diabolically deformed. Once dissected it is similar to a dangerous tarantula hiding under a stone on the ridge: convulsively stuck to the ground while simultaneously stretching its spider extremities, withstanding storms that cross the inhospitable highlands. What could an advocate of such a design say? ... ...Kritičari arhitekture su kolašinski spomendom analizirali više puta, matematički izraženo: n plus jedanput. Lovćen izmiče standardnoj analitičkoj raspravi. Pisci o arhitekturi, kako izgleda, radije ga izbjegavaju nego što pokušavaju da ga predstave. Zašto? Čini mi se da im nešto izmiče. Tu nema ničeg o čemu bi se moglo kliširano razmišljati priznatim metodama. Ništa nije ni tradicionalno ni konvencionalno. Krov nije standardno dinamičan, fasada nije dramatično artikulisana. I tlocrt kao čista grafička apstrakcija je nekako dijabolično deformisan. U svojoj raščlanjenosti je sličan opasnoj taranteli koja čuči na grebenu, sakrivena pod kamenom: grčevito pripijena uz tlo, isteže svoje paučje noge da može prkositi vjetrovima koji češljaju negostoljubivo gorje. Šta da kaže o tome i takvom oblikovanju njegov zagovornik? Iz poglavja Pro Domo Nostra / from the chapter Pro Domo Nostra / U poglavlju Pro Domo Nostra Marko Mušič (1941) sodi v svojsko generacijo, kakršne ne bo nikoli več. Letnice rojstev jo zaznamujejo tako zgovorno, da komentar tokrat resnično ni potreben ... Wolf Prix (1942), Bernard Tschumi (1944), Daniel Libeskind (1946). Prav zato, ker se delo slovenskega arhitekta v tem karseda zoženem mednarodnem izboru, kamor se nedvomno uvršča, v izrazu eminentno loči od del naštetih, v seznamu, ko ga bodo sestavili, ne bo na četrtem mestu. Bil bi že čas, da se omenjenega dejstva najprej zave krog kompetentnih kritikov, potem pa tudi naša najširša javnost. ...Marko Mušič (1941) belongs to a unique generation, such as will never be born again. The years of birth mark it so clearly that it needs no further commentary: Wolf Prix (1942), Bernard Tschumi (1944), Daniel Libeskind (1946). Even when compared with this extremely narrow international selection (into which he can undoubtedly be placed) the character of his work is so different in its expression from the works of the others, that he will not take the fourth place when his entire opus is assessed. The time has come for this fact to be accepted, at first by the competent critics and then by our general public. ...Marko Mušič (1941) dio je svojevrsne generacije kakve neće biti nikada više. Godine rođenja obilježavaju je tako rječito da komentar ovog puta istinski nije potreban: Wolf Prix (1942), Bernard Tschumi (1944), Daniel Libeskind (1946). Upravo zato jer se djelo slovenačkog arhitekte u tom suženom međunarodnom izboru, kojem bez sumnje pripada, u izrazu eminentno izdvaja od djela nabrojanih, neće se na spisku, kada ga budu sastavljali, naći tek na četvrtom mjestu. Bilo bi krajne vrijeme da spomenute čin¬jenice najprije postane svjestan krug kompetentnih kritičara, a onda i naša najšira javnost. CIP - Kataložni zapis o publikaciji Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana KOŠIR, Fedja Kolašin, Lovčen : od človeškega k onstrančloveškemu : arhitekt Marko Mušič / [besedilo] Fedja Košir ; [risbe, načrti in modeli Marko Mušič in Atelje Marko Mušič ; fotografije Dragan Arrigler ... et.al.].- Ljubljana : SAZU - Slovenska akademija znanosti in umetnosti ; Podgorica : CANU - Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 2010.- (Vodnik k arhitekturi ; knj. 3) ISBN 978-961-268-008-4 (SAZU) |